Emili, Igor (Sušak, danas dio Rijeke, 9. VIII. 1927 – Rijeka, 25. X. 1987), arhitekt i urbanist, njegov arhitektonski izričaj obilježen je suvremenom interpretacijom uz poštovanje lokalne graditeljske baštine.
Diplomirao je 1954. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Od 1955. radio je kao projektant u Urbanističkom institutu za Istru i Hrvatsko primorje (→ Urbanistički institut Rijeka), a od 1962. u riječkom → Građevnom projektnom zavodu, u okviru kojega je 1972. osnovao Atelijer za arhitekturu i urbanizam »a-051« kojega je bio direktor do umirovljenja 1976. Potom je nastavio djelovati kao slobodni arhitekt.
Tijekom rada u Urbanističkom institutu izradio je urbanističke planove za pojedine dijelove Rijeke, za Krk, Bašku, Malinsku, Omišalj, Senj, Izolu i Biograd na Moru. Osobito se posvetio uređenju, obnovi i revitalizaciji riječkoga Staroga grada (1955–57) te rekonstrukciji Trsatske gradine (1958–63), pri čemu je uspješno ostvario sintezu između zatečenih povijesnih struktura i zahtjeva suvremenoga grada. Autor je niza rekonstrukcija pojedinih zgrada u Rijeci, među ostalima Konzervatorskoga zavoda (1963–64), te mnogih poslovnih, javnih i stambenih zgrada poput: stambenih tornjeva u Podmurvicama (1964–70), stambene zgrade na Pećinama (1967–69), poslovne zgrade Brodomaterijala (1970–79) i robne kuće Varteks (1972–76). Projektom rekonstrukcije i dogradnje Građevnoga projektnog zavoda (1970–71) u povijesnome okruženju Staroga grada uspio je, maksimalno poštujući okolinu, kreativno ostvariti estetske i funkcionalne sastavnice građevine. Emilijevi se hotelski projekti odlikuju izvornom suvremenom interpretacijom uz uvažavanje graditeljske baštine sredozemnoga podneblja, što je najočitije u hotelskom sklopu Uvale Scott kraj Kraljevice (1969–70), u kojem je stvorio tradicionalno primorsko naselje sa središnjim trgom, skladnih volumena i istančana mjerila. U skladu s prirodom podvelebitskoga kraja projektirao je i realizirao hotel Vila Lostura i ribarsku kolibu Valentin u Klenovici (1969–70).
U Zagrebu je na Gornjem gradu 1979–82. izveo rekonstrukciju i adaptaciju zgrade isusovačkoga samostana u izložbeni prostor (danas Galerija Klovićevi dvori) te uz taj sklop projektirao Galeriju Gradec. Autor je Spomen-groblja strijeljanima u Podhumu na Grobničkom polju (1957–62) i fontane na Koblerovu trgu u Rijeci (1974). Izveo je niz unutrašnjih uređenja prostora u Rijeci (hotel Jadran, 1964; kavana Učka, 1975). Bavio se akvarelom, grafikom i umjetničkom fotografijom, pa je svoja djela izlagao na više samostalnih i skupnih izložaba u zemlji i inozemstvu. Godine 1980. izabran je za člana suradnika JAZU-a. Za svoj stvaralački rad dobio je mnoge nagrade i priznanja, među ostalima nagrade Borbe (1968), Zagrebačkog salona (1969), »Viktor Kovačić« (1970) i »Vladimir Nazor« (1976).
B. Fučić: Igor Emili (1927–1987). Ljetopis JAZU, (1988) 91, str. 348–350.
Igor Emili. U: Arhitekti članovi JAZU. Rad HAZU, (1991) 437, str. 156–67.
R. Schwalba: Igor Emili. Rijeka, 1999.
V. Ekl: EMILI, IGOR. Hrvatski biografski leksikon, sv. 4, 1998., str. 40–41.
Urbanistički institut Rijeka
Nagrada »Vladimir Nazor«,
Nagrada Zagrebačkog salona,
Nagrada Borbe